FAK je stvorio Rizvanović, organizirao Osvadić, a osmišljavali su ga Radaković i Lokotar. To je istina.
Bilo je rano proljeće 2000, ispred zagrebačkog željezničkog kolodvora sreo sam Boru Radakovića, rekao mi je da se pokreće Festival alternativne književnosti u Osijeku, on je selektor, pa me poziva da sudjelujem. Ceremonijalan kakav već jest, izrekao je to na način koji bi zahtijevao vrlo ozbiljan odgovor i promišljenu formulaciju u slučaju da ga želim odbiti, ali nisam to učinio. Prihvatio sam bez obzira na rezerve, koje se nisu ticale njega, moga prijatelja Bore, ali jesu moga sudjelovanja na bilo kakvom hrvatskom festivalu književnosti, a pogotovu alternativne. Ništa mu o tome nisam rekao, pa šutim o toj stvari i danas.
Čovjek po imenu Os
Znao sam odranije da Nenad Rizvanović fantazira o književnom festivalu u rodnome Osijeku, odgovarao sam ga od toga, spominjući mu kakvi sve likovi vladaju tamošnjom književnom i kulturnom scenom i kakva je njegova, a i moja reputacija među tim nekim agresivcima kojima, očito, baš i nisu svi na broju, pa već petnaestak godina pokušavaju, uspostavljajući quorum u vlastitim glavama, provesti diktaturu tog nemogućeg quoruma i okolo sebe, ali Rizvanović se naprosto nije dao, imao je svoj san i svoju misiju, a i nekoga svog druga, kriptičnoga nadimka Os, čije je sposobnosti hvalio preko svake mjere, proglašavajući ga za samozatajnog menadžerskog genija, s dodatnim talentima u biznisu i ugostiteljstvu. Sve mi je u toj priči bilo sumnjivo, jer je, kako mi se činilo, bilo zasnovano na fanatičnome entuzijazmu, koji vazda sluti razočaranje. Odgovarao sam ga koliko sam mogao, ali on je onda još našao i Boru Radakovića kao selektora.
U to sam vrijeme prijateljevao i s Krunom Lokotarom, poduzetnim i maštovitim knjižničarom iz knjižnice “Ivan Goran Kovačić”, koji je tamo priređivao neke zabavne i vesele promocije, i imao je vještinu da u svojim najavama i predstavljanjima pisce uvjeri u onu njihovu veličinu i značaj kojih ni sami prethodno nisu bili svjesni.
Konferansje Lokotar
Boro je Krunu predložio za voditelja festivala i tako je bila zaokružena ekipa za Osijek. Nikada neće biti baš sasvim jasno zašto baš Osijek, a ne recimo Zagreb, ali to je bilo nešto na čemu je Rizvanović fanatično inzistirao. FAK je bio njegov povratak u rodni grad i on je to želio provesti, pa makar se izložio tome da cijela stvar propadne i da ga lokalni metatekstualci poduče tome da je nitko i ništa, te ga zauvijek otprave natrag u Zagreb.
Na kraju, nisam sudjelovao na tom FAK-u, koji je, ostaje upisano u osobnim povijestima i društvenim kronikama, održan 13. i 14. svibnja 2000. U to sam vrijeme bio na književnoj turneji po Italiji, i na kraju će se ispostaviti da je to bio i jedini FAK na kojem nisam sudjelovao. U caffe bar Voodoo nagrnula je gomila svijeta, koja je, bez obzira na gužvu, na pivo koje je teklo potocima i općenito na atmosferu šanka koja zahtijeva buku ili barem žamor, pobožno slušala pisce kako čitaju svoja (uglavnom) prozna djela. Lokotar je zablistao kao konferansje, i započeo je jedan sociokulturni eksperiment, turneja žive hrvatske književnosti, koja će trajati dvije godine i neće naročito utjecati na ono što se u nas piše, ali će zauvijek promijeniti način na koji se publici predstavljaju pisci i njihove knjige. Na tom su prvom FAK-u sudjelovali Krešimir Pintarić, Tatjana Gromača, Ante Tomić, Tarik Kulenović, Drago Orlić, Zoran Ferić, Zorica Radaković, Edo Popović, Đermano Senjanović, Boro Radaković i Boris Maruna.
Tihi disco
Na valu neočekivanog osječkog uspjeha, koji vjerojatno nije iznenadio samo Rizvanovića i Osvadića - koji se doista pokazao kao genijalan organizator, i to u ekstremnim uvjetima, vrlo brzo dogovorena su još dva FAK-a, trodnevni listopadski u zagrebačkom klubu Gjuro 2 i dvodnevni, u prosincu, u sklopu Šestoga sajma knjige u Istri. Ovaj zagrebački održan je u suradnji s Draženom Kokanovićem, tadašnjim voditeljem programa u Gjuri, sudjelovalo je više od dvadeset pisaca, uključujući Bena Richardsa i Matta Thornea iz Velike Britanije. Istarski je, pak, upriličen u pulskome Uljaniku, u gotovo nemogućim, hajdučkim uvjetima. Ali publika je opet pobožno slušala, diskoklubovi su pretvoreni u mjesta na kojima se ne žamori, književnički nastupi poprimili su strogu dramaturgiju rock koncerata, i već se znalo tko je zvijezda, a tko predgrupa. Na kraju, nakon u prosjeku trosatnih čitanja, Lokotar bi najavljivao one najjače performere i čitače: Simu Mraovića, Antu Tomića, Boru Radakovića, Đermana Senjanovića… I - ništa se u našem položaju pod zvijezdama neće promijeniti ako priznam - ja bih u pravilu čitao zadnji ili predzadnji.
Mržnja ministra Vujića
Tako je, trijumfalno i euforično, završila 2000. godina, u kojoj se još Boro Radaković potrudio da naziv Festival alternativne književnosti bude promijenjen u Festival A književnosti. On je, kao i Rizvanović, a čini mi se i Lokotar, vjerovao da je riječ o nečemu što će, kao sasvim prirodna stvar, biti prihvaćeno u kulturnome mainstreamu, ustvari elita će nam se nakloniti i propustiti nas put Parnasa, kako se to u ozbiljnim književnostima i dogodi kada živi zauzimaju prostor što su ga napustili mrtvi. Bio sam i tada protiv tog odvažnog optimizma, upozoravao sam Boru na ono što će se dogoditi, ali on je na taj sitni mravlji i grobljanski svijet gledao s neizlječive visine, i nije mu se moglo ništa reći. Bio je tada divan, kao što su divna bila i ostala trojica, a što se mene tiče, moja je narav ionako bila takva da se s njome ništa, pa ni FAK, nije moglo pokrenuti.
U proljeće 2001. krenuli su napadi i poneka uvreda: Hrvatsko slovo, Vjesnik, Feral, raskokodakalo se Pola ure kulture, a onda se nakon četvrtoga FAK-a, održanog u klubu Prometej u Novome Sadu, javio ministar kulture Antun Vujić. On je na prigodnoj konferenciji za novinstvo, održanoj u prostorijama Ministarstva, prozvao “fakovce” (tada je, zapravo, prvi put javno, i to pejorativno, kao ideološka diskvalifikacija, upotrijebljen taj izraz, koji će se zatim koristiti s pozitivnim i s negativnim konotacijama, već prema afinitetima) jer su išli na gostovanje u Novi Sad, premda SR Jugoslavija nije vratila u ratu opljačkano kulturno blago. Osvadić je tada duhovito replicirao - “zašto to nije rekao prije nego što smo krenuli za Novi Sad, mi bismo mu svojeručno donijeli blago” - ali bilo je uzalud, Vujić nas jednostavno nije volio. Sve do samoukidanja FAK-a kroz alkoholna isparenja koja su u to vrijeme, poput londonske magle, pritiskala Ministarstvo kulture, stizali su napadi i kojekakve, često i sasvim blesave optužbe, a ministar se nije suzdržavao ni od nacionalističkih diskvalifikacija, koje je štedro, a širokogrudno izgovarao na račun Bore Radakovića i društva, sve u obranu dostojanstva hrvatske književnosti. Valja pamtiti da FAK od Ministarstva kulture nikada nije potpomognut ni s pišljivom lipom, niti je ikada ijedan dužnosnik Ministarstva nazočio festivalu.
Ponovo u Osijeku
Osvadić, a povremeno i Kokanović, snalazili su se na kojekakve načine da dođu do sponzora, pa su FAK sufinancirali, recimo, Badel 1862, Atlantic Trade, Durex… Sudionici su imali plaćen put, hranu i smještaj, ali nikada nikome nije ni obećan, ni isplaćen honorar. To je bilo jedno od čvrstih načelnih festivalskih pravila. Evo i još nekih: na FAK-u se čita samo proza objavljena u prethodnoj godini, FAK se može održati samo u prostoru unutar kojega postoji šank, ulaznice za FAK se naplaćuju, makar cijena bila simbolična…
Novosadski FAK zapravo je bio prva velika poslijeratna kulturna manifestacija pristigla iz Hrvatske, i dočekan je s golemim interesom publike i uz nevjerojatnu medijsku pažnju. Ostaje upamćeno i ovo: kako prostor kluba Prometej nije bio odgovarajući, djelovao je nekako zvanično i odveć meblirano, u jednom je popodnevu u nekoj vrsti radne akcije raščišćen podrum, postavljeni su ozvučenje i rasvjeta i priređena je atmosfera kakva se više neće ponoviti. Čitanje je trajalo dva dana, a uz hrvatske pisce nastupili su još i Vladimir Arsenijević, Svetislav Basara te klasik i pravednik srpske književnosti Aleksandar Tišma.
Mjesec dana kasnije održan je ponovo, ovoga puta trodnevni FAK u Osijeku. To je trebala biti tradicija, svake godine, u svibnju. Spomenimo imena sudionika, jer većina njih tvore onu ekipu koju bi se moglo smatrati fakovskom okosnicom: Đermano Senjanović, Boro Radaković, Zoran Ferić, Ante Tomić, Drago Orlić, Goran Tribuson, Krešimir Pintarić, Jurica Pavičić, Edo Popović, Stanko Andrić, Drago Glamuzina, Franci Blašković, Roman Simić, Neven Ušumović, te Nenad Veličković iz Sarajeva i Matt Thorne iz Velike Britanije.
S druge strane Dunava
Tada, u Osijeku prvi je put nastupio Ivo Brešan, najstariji hrvatski fakovac i sjajan performer, koji je, što valja upamtiti, svoje fakovstvo vrlo ozbiljno i odgovorno doživljavao pa je godinama, u svakome intervjuu, isticao pripadnost ekipi. Nastupili su još i srbijanski prijatelji Arsenijević, Zvonko Karanović i Teofil Pančić. Teofilov nastup, u noći 26. svibnja, bio je jedan od najpotresnijih trenutaka u povijesti FAK-a, katarzičan i ispunjen sviješću o mjestu i vremenu. Nakon što je ispričao kako je s vojvođanske strane Dunava slušao kako u daljini odjekuju topovi što su pucali na Vukovar, sav zdvojan i užasnut, i tada i sada kada govori o tome kao čovjek s te druge strane Dunava, Teofil Pančić bio je ispraćen kratkim mukom, usred kojega se više ni uzdah nije mogao čuti, a zatim i najvažnijim pljeskom u poslijeratnoj povijesti hrvatsko-srpskih književnih odnosa. Tada sam, recimo, baš u tom trenutku, u dimnoj i pivskoj opijenosti, u punom smislu shvatio da su Rizva, Os, Boro i Kruno stvorili nešto veliko.
Do kraja godine slijedili su varaždinski i motovunski nastupi, pa krajem rujna i veličanstveni FAK u beogradskome Centru za kulturnu dekontaminaciju, a zatim opet Zagreb… Već je tisuće ljudi diljem Hrvatske, Srbije i Vojvodine po tri-četiri sata svake večeri slušalo pisce kako čitaju, nikada se nije dogodio incident, nikoga nije trebalo izbacivati ili iznositi iz kluba, niti su se ikada čitači nadglasavali s publikom. Iako su se nastupi redali jedan za drugim, nikada se nisu ponavljali. Boro Radaković tvrdoglavo se držao zamišljene koncepcije i jednom utvrđenih pravila i maštao o nastupima u Cardiffu, Edinburghu i Londonu, a zatim ih počeo i ozbiljno planirati i organizirati, dok je Lokotar postao neobuzdan, njegove je ideje svako malo trebalo suzbijati, ali bi mu, također, na um padale i genijalne stvari. Najmaloumniji prijedlog, srećom s gnušanjem odbačen, bio mu je da Alku Vuicu kooptira kao svoju suvoditeljicu, a među najbolje spadaju uključivanje Pips, Chips&Videoclips u program, te nikad do kraja ostvarena suradnja s reperima i tada anonimnim Edom Maajkom. Zanimljivo je da Pipsi nisu piscima ukrali šou, kao što su neki strahovali. Dapače. Nenad Rizvanović, kao prvi pokretač, u to je vrijeme već nastupao iz drugoga plana, što će činiti sve do samoukinuća.
U pratnji festivala povremeno bi se pojavio mladi filmski režiser Zvonimir Jurić, u nekim je segmentima sudjelovala fotografkinja Sandra Vitaljić, FAK je prilično pomno pratila i o knjigama većine sudionika pisala Jagna Pogačnik. U jednom se trenutku pojavio prijedlog, ne sjećam se više čiji, da se Jagna uključi u projekt kao koselektorica, ali ona je to odbila, smatrajući da bi time ugrozila svoju kritičarsku neovisnost. Bez obzira na to, bit će trajno stigmatizirana zbog svoje navodne sklonosti prema fakovcima. No činjenica je da osim nje više nitko, nijedan kritičar, književni suputnik ili kroničar, nije barem postrance sudjelovao u FAK-u, premda će se kojekakvi, pa i kroz kuloare i psihijatrijske ispovijesti, naknadno nametati kao zakoniti očevi ili barem poočimi fakovaca.
Perišić protiv FAK-a
Zanimljiv slučaj dogodio se nakon prvoga zagrebačkog FAK-a. Među sudionicima se, naime, našao Robert Perišić, kojega su, navodno, dugo nagovarali da čita, jedva je pristao, a onda umalo što nije poginuo od treme. Sasvim prirodna stvar, neki ljudi mogu javno nastupati, drugima se zanebesa i od same pomisli da izađu među svijet, ali Perišić je odmah zatim od svoje osobne zadatosti ili stanja stvorio uzvišenu intelektualnu platformu i poziciju, sročio je tekst u kojemu se distancirao od FAK-a (baš kao da je riječ o vjerskoj sljedbi, seksualnoj nastranosti ili barem političkoj partiji), što mu je učas donijelo veliku medijsku popularnost, hvalili su ga a da nije morao previše javno govoriti, i vrlo konkretni ugled u SDP-u i Ministarstvu kulture. Problem s njegovim spektakularnim obračunom ostao je u tome što nikada nije bilo jasno s čime se, zapravo, obračunavao.
Prve ozbiljne napukline u FAK-u, kao i među onima koji su festival vodili, počele su se događati početkom 2002. Osim što se između Bore Radakovića i Krune Lokotara stvorio psihološki jaz, koji je Nenad Rizvanović bezuspješno pokušao prebroditi tako što je predložio da se FAK ubuduće održava samo jednom godišnje, u Osijeku, ljudi su se razilazili i po svome odnosu prema svim tim pomalo grotesknim medijskim i političkim napadima. Na kraju se javila i ljubomora prema onima koji su bolje prolazili kod publike, naročito prema Đermanu Senjanoviću, Simi Mraoviću i pogotovu Anti Tomiću, koje su nabijeđeni branitelji uzvišenosti književnoga čina proglašavali trivijalnim i drugorazrednim piscima, čiji je humor problematičan upravo zato što mu se publika smije. U jednom trenutku počeli smo se vraćati zlatnome pravilu hrvatske književnosti po kojemu književnost mora biti dosadna da bi bila dobra, a piscu koji piše dobru književnost posred čela mora iskočiti žila seruša, kao da ima mramorno tvrdu stolicu, jer ako piše lako, onda sigurno ne piše književnost koja je dosadna, a ako nije dosadna, onda ne može biti ni dobra.
Urednik i spisateljica
Uglavnom, Boro Radaković se, vrijeđan i napadan, učvrstio u svojoj što odabranoj a što od sredine nametnutoj intelektualnoj i književnoj manjinskoj poziciji (doista mu se razbilo o glavu što je pomislio da “alternativno” ikada može postati “a”), dok se Kruno Lokotar, angažmanom koji je stigao preko HNS-a, zaposlio kao urednik u AGM-u, izdavačkoj kući u vlasništvu Grada. Odmah ga je krenulo, posrećili su mu se neki bestseleri i FAK mu je sa svojom kompleksnošću i lošom reputacijom kod takozvane kulturne i političke elite već pomalo počeo i škoditi. Na kraju, svaka književna i umjetnička zajednica, baš svaki kolektivni projekt koji ne donosi novac, ovisi o međusobnoj privatnoj odanosti svih sudionika. Iako nisam znao gdje će stvar puknuti, to je bio razlog zbog kojega sam otpočetka zazirao od nečega u čemu sam istovremeno i sudjelovao.
Ne, naravno da Vedrana Rudan nije razvalila FAK, kao što su ekstatično zaključili ovdašnji tabloidi, mongoloidi i pokoji čudan svat, u vrijeme kada se slavio raspad te posljednje kolektivne platforme hrvatske književnosti. Da nije bilo Vedrane Rudan, već bi se tih dana našlo nešto drugo, a vjerojatno i netko drugi. Lokotar je iza nje stao kao što urednik rijetko staje iza svoga autora. Njoj se takva pozicija svidjela, postala je miljenica zagrebačkih feminističkih, ljevičarskih i inih krugova jer je, eto, muškarcima rekla sve što ih spada. Bez nekog naročitog povoda je u kolumni u Nacionalu izvrijeđala baš mene, nakon čega sam, naravno u sebi, i ne govoreći to nikada nikome, odlučio da više ne sudjelujem u FAK-u. Kad me budu pitali zašto, reći ću da me je sustigla trema, prvi put u životu, ili da sam shvatio, ono što sam morao znati otpočetka, da meni FAK ne treba i da sam preko FAK-a, eventualno, mogao afirmirati druge, a da sam sam odavno prerastao zadani okvir. Ili bih smislio neku treću glupost.
Ali onda se dogodilo to da je Boro Radaković, u osnovi nepametno i ponovo protiv sebe i svoje pozicije u društvu, napisao novinski ogled koji je dovodio u pitanje književne postupke Vedrane Rudan. Na to mu je neočekivano brutalno, baš kao da se rješava nepotrebnog balasta prije nego što će da poleti, odgovorio - Kruno Lokotar. Profesionalno je kada urednik brani pisca od političkih i ideoloških objeda, kada iza njega stane optuže li ga da je antisemit, četnik ili čefur; plemenito je ako svoga pisca privatno tješi kada ovoga vrijeđaju po novinama, ali što je to što bi moglo navesti urednika da javno toljagom raspali po onome tko je pisao negativno o djelu njegovoga pisca?
Borina nacija
I onda se jedne večeri, dok sam se vozio autom niz Vukovarsku i slušao radio, dogodilo da za vrijeme Lokotarovog intervjua Stojedinici u eteru odzvoni nacionalnost Bore Radakovića. To je trenutak u kojemu je nestao FAK. Bilo je samo pitanje načina na koji će se nestanak obaviti. Ujutro sam nazvao Rizvanovića i Radakovića i predložio im da skupa s Osvadićem napišu proglas o samoukinuću FAK-a. Trebalo ih je nagovarati, iako se više ne sjećam njihovih protuargumenata, niti su mi tog trenutka bili važni, jer sam vjerovao da je za sve koji su ikada sudjelovali u festivalu, a pogotovu za njegove pokretače, najvažnije da priča skonča gospodski i sa stilom, s datumom iščeznuća, nakon kojega više ništa neće biti FAK. Zbilja, nisam imao nikakvih zasluga u pokretanju FAK-a, dapače, nastojao sam da pokretače ubijem u pojam, ali sebi ću pripisati način na koji je kratkim i utišanim manifestom FAK našao svoj kraj.
Izravna posljedica festivala bio je povećani interes za domaće pisce, koji je potrajao još nekoliko godina i na valu kojega je i Jutarnji list prodao u golemim nakladama nekoliko svojih knjiških serijala. FAK je revolucionarizirao način prezentacije knjiga u javnosti i u medijima, od FAK-a počinju književni festivali u Hrvata onakvi kakve ih danas poznajemo, premda nijedan kasnije niti je bio tako jasno koncipiran, niti je bio nezavisan od državne pomoći kao FAK. Iako su ga optuživali za estradizaciju književnosti i trivijalizaciju pozicije pisca, na FAK-u nisu sudjelovale estradne zvijezde, nije postojala fakovska PR agencija, pisci nisu hvalili jedni druge, niti je FAK imao svoje medije.
Ako računamo samo domaći tisak, broj novinskih članaka u kojima se FAK spominje s negativnim konotacijama dvadesetostruko je veći od članaka u kojima se pozitivno konotira.
Živa platforma
Doista, FAK je bio posljednja platforma žive hrvatske književnosti. Nakon njega nastupila je pustoš. Postepeno je nestalo novinskih priloga za kulturu i književnost, okopnile su i većim dijelom iščezle rubrike kulture, a veliki su izdavači krenuli simulirati živost učestalim knjiškim sajmovima i plaćenom ili neplaćenom samohvalom u večernjim televizijskim terminima i u subotnjim novinskim prilozima, ali sve je to uzalud, jer ni knjigama ni književnosti takvi zahvati ne mogu pomoći, pošto marketinški sajmovi ne čine razliku između biografije Davida Backhama i romana Salmana Rushdieja. Problem je što na toj razlici opstaje svaka književnost. Ako nema Boga, onda je doista sve dopušteno.
FAK se ne može ponoviti jer više nema Aleksandra Tišme koji nam se jednom pridružio, nema Borisa Marune koji je čitao kad god je bio slobodan, nema Sime Mraovića koji je bio nesretan kad bi mu se uskratilo čitanje. Konačno, nema više ni nas onakvih kakvi smo nekoć bili. Tamo gdje su bila prijateljstva i poneka ljubav u publici, ostala je pustoš, led i dugi marš kroz vlastitu samoću.
Neki svake godine na račun države odu u Leipzig, vrate se frustrirani jer tamo nikoga ne zanimaju, pa optužuju Kusturicu i Zapad što ne razumije hrvatski prozni urbanitet. Neki, pak, ne idu nigdje, ili odlaze i dolaze za svoj račun i o vlastitom trošku, stranci na jednak način i iz sličnih razloga kao Kundera u Češkoj. Ali i jednim i drugima Hrvatska je, u finalnoj fazi svoje tranzicije, pusta zemlja. Dok je bilo FAK-a, činilo se da je drukčije. Naravno, bila je to iluzija, ali od iluzija je načinjen život u književnosti.
Nedugo nakon što je FAK samoukinut, na jednoj je filmskoj premijeri starome i uvaženom piscu prišao već bivši ministar Vujić i upitao ga: “Što ti radiš s onom fakovskom fukarom?” Pisac ga je u čudu gledao, nije znao što da mu odgovori, pa se blagonaklono nasmijao kao da je pozornicom prošetao klaun i rekao lakunoćdjeco.
Hvarski festival nakon kojeg se Igor Mandić rugao tijelima pisaca
FAK ipak nije nestao bez traga. Naime, nakon nastupa u Starigradu na Hvaru, koji je, kao i brojni drugi, bio izvrgnut kritikama i ruganju kulturnoga i političkog mainstreama - pa je, recimo, Igor Mandić, na tragu fotografije objavljene u Slobodnoj Dalmaciji, s kupanja fakovaca na nekoj hvarskoj plaži, ispisao kolumnu o njihovim ugojenim muškim tijelima - Jovica Brajević i Mejra Mujičić osnovali su književni festival koji je zatim nazvan Pharopis.
Bez obzira na povremeno nerazumijevanje lokalne sredine, političke prijepore i gotovo potpunu nezainteresiranost velikih medija, Pharopis se održao do danas.
Svake godine, sredinom kolovoza, u Starigrad stižu pisci uglavnom iz Hrvatske i iz regiona, iako ih je znalo doći i iz daljih zemalja. Festival obično traje tri večeri, kada na jednome manjem gradskom trgu, ukraj kojega je i dobra konoba, pisci čitaju svoja djela.
Za razliku od FAK-a koji je imao pravilo, koje istina nije uvijek poštivano, da se čita isključivo proza, na Pharopisu se čita i poezija, a jedne je godine, čak, Slobodan Prosperov Novak čitao i svoje eseje o starim hrvatskim piscima. Kako je Novak vrstan stilist i besprijekoran pripovjedač, i njegovo je čitanje vrlo pobožno slušalo dvjestotinjak ljudi, koliko ih se može okupiti na mjestu starigradskih čitanja. Kako su prošle godine, ljudi su se udaljili jedni od drugih, a pojavili su se i neki novi pisci, na Pharopisu je iz godine u godinu sve manje onih koji su sudjelovali na FAK-ovim čitanjima.
Ali još uvijek ih ima. Svoje zlatne trenutke na Pharopisu su, osim Novaka, doživjeli Tahir Mujičić, Simo Mraović, Boris Dežulović, Alem Ćurin, Jurica Pavičić, Ivica Ivanišević, Ante Tomić, Zoran Ferić...
Kao što je FAK gotovo isključivo opstajao na entuzijazmu svojih osnivača i sudionika, Pharopis živi samo zahvaljujući trudu Mejre i Jovice, te njihovih prijatelja.
Miljenko Jergović, Nedjeljni Jutarnji
- Nove knjige - Grafiti su izlaz, Ilija Marković;
Prije 106 godina slavni mostarski pjesnik Aleksa Šantić, u čiju čast su se u Mostaru ovih dana održavale Šantićeve večeri poezije, napisao je pjesmu “Emina”, prema predaji, pod utjecajem ljepote Mostarke Emine Sefić, kasnije udane Koluder. Za mnoge je “Emina” i danas jedna od najljepših ljubavnih pjesama, i bez obzira koliko je godina prošlo od nastanka pjesme, malo koja generacija da ne zna njezine stihove. Šantićevu “Eminu” kasnije su mnogi opjevali. A tko je ustvari bila Emina koja je inspirirala Šantića da napiše te stihove?
